STANJE U ŠKOLSTVU S OSVRTOM NA PRIVATNE ŠKOLE

Isplati li se upisivati djecu u privatne škole? Umjesto odgovora analiza stanja koja slijedi možda pomogne nekim roditeljima doći do ispravnog odgovora

Mnogi su problemi suvremenog đaka i prosvjetnog radnika u postojećem sustavu školstva u našoj zemlji. Ako govorimo o srednjoj školi, poglavito o dilemama oko izbora srednje škole, korijene problema nalazimo u osnovnom školstvu. Ne želimo niti možemo stvari generalizirati niti bilo koga pojedinačno prozivati, međutim situacija u hrvatskom društvu uopće, takva je da sustav možemo bez dileme definirati tromim  i slabo funkcionalnim, a uspjesi kojih, hvala Bogu ima, rezultat su gotovo isključivo pojedinačnih kvaliteta i odricanja iza kojih stoji na prvom mjestu obitelj učenika i/ili nastavnika, a ne dobro organiziranog sustava koji je usmjeren na otkrivanje, odgajanje i usmjeravanje afiniteta učenika kao neponovljive i u svakom slučaju vrijedne jedinke. Potvrda ovoj tvrdnji su uspjesi najboljih među nama (Vlašić, Kostelići, Španja) do vrhunskih mladih znanstvenika koji su mahom napustili Hrvatsku (Đikić, Štagljar, Radman, Soljačić…). Ima i anonimnih sjajnih bljeskova kojima smo mi prosvjetari svjedoci, ali koji samo potvrđuju pravilo da Hrvatska nema nikakvu razrađenu obrazovnu strategiju, da su joj nastavni planovi i programi često arhaični i pretrpani, da su nastavnici i učenici najčešće nemotivirani ili sasvim krivo motivirani…

Radeći već 22 godine u prosvjeti na svim razinama od osnovnoškolske, preko strukovne srednje škole i gimnazija do fakulteta, mišljenja sam da je najveći uzrok ovakvom stanju neprepoznavanje i nepoticanje individualnih afiniteta i potencijala učenika. Tvrdim iz iskustva, da srednja škola i to prvenstveno gimnazija bilo kojeg smjera, može jako malo popraviti ovakvu situaciju. Učenici nam naime, iz osnovnoškolskih klupa dolaze (a najnoviji uvjeti upisa u srednje škole, ovo stanje još čine gorim) „formirani“ na način da znanje nije najvažnije. Važne su naime brojke – ocjene, bez obzira kako se do njih došlo i bez obzira što je ocjena vrlo neobjektivan parametar, jer rijetko koji parametar „znanja“ je podložan tolikim promjenjivim čimbenicima, o čemu su već napisane studije. Učenici dolaze u srednju školu s razrađenim sustavom varanja – tj. obružavanja, izbjegavanja, uzimanja repeticija, jer se smisao školovanja sakriva u zlokobnoj frazi, koja se samo neupućenima može činiti simpatičnom: „Snađi se!“ Smisao je, pojednostavljeno ali ne netočno – ne naučiti i osposobiti se za budući pošteni rad, već „snaći se“ – drugim riječima na što lakši način doći do ocjene koja će mi omogućiti lagodan život i dobar status kod profesora, roditelja, a potom u društvu. Sve statistike govore međutim, kako su djeca hrvatskoga školskog sustava, puno nezadovoljnija školom i školovanjem nego njihovi vršnjaci u drugim europskim zemljama. Ogromi postoci se izjašnjavaju o tome kako ne vole školu, kako se traži način za preživjeti godine školovanja – „snalazeći se“. Nitko ne razmišlja o tome kako glavni utjecaj na odgoj novih naraštaja u našem društvu nije ono što piše u knjigama i/ili što mi djeci govorimo, nego imitacija naših životnih stavova i modela ponašanja. Duboka je moralna kriza hrvatskog društva. Gospodarska je samo posljedica moralne. Riješavnaje nagomilanih gospodarskih problema je dječja igrica u odnosu na moralni rasap hrvatskoga društva. Ne želim tragičariti govoreći kako u Hrvatskoj niti nema moralnih uzora za naše mlade, ali činjenica je da naši mladi i njihovo obrazovanje (bilo da Hrvatsku nazivamo „zemljom znanja“ ili ne) – nisu nimalo zanimljivi našim vladajućim oligrahijama. Sustav obrazovanja stoga funkcionira „zaleđen u vremenu“, trom je, neučinkovit,  ne odogovara na konkretne probleme vremena, ne pomaže ni djeci ni obiteljima, zanemarje istinske duboke probleme i bavi se površinom – koja se na kraju svodi na ocjene… Zato jest i inflacija petica. I jalovih odgojnih mjera. Na svim razinama školstva. Vrhunac snalaženja je studiranje po „Bologni“. U nekadašnjim naraštaju je u razredima od 28 učenika bilo najviše 4 do 5 odlikaša. Najveći broj je bio vrlo dobrih i dobrih učenika. Roditelji i nastavnici bili su jedno! (to je tad bilo pravilo,a ne iznimka) Nitko se nikad nije bunio za lošu ocjenu ili odgojnu mjeru. Kao što majka nije nikad pred djecom govorila protiv oca (i obrnuto), tako ni nastavnici nisu ogovarali jedno drugoga. Točno se znalo što je moralno ispravno, a što nije. Vrlo dobri, a nerijetko i dobri učenici, redovito su zaršavali najbolje škole i teške fakultete te (p)ostajali uspješni u svom zanimanju. Naša djeca danas jednostavno ne uživaju blagodati ovakvog odgojno obrazovnog sustava. Programi su u školama preopterećeni, uči se puuuno nepotrebnih stvari, još kad se tome doda i druga krajnost da pojedini nastavnici za svoje predmete misle da su vrhunac civilizacijskog i znanstvenog dostignuća bez kojeg se ne može preživjeti, pa traže od učenika da gradivo znaju bolje nego oni sami – nije uopće čudno da u srednje škole dolaze loše formirani učenici, s peticama kao rezultatom snalaženja radi upisa i bodova te nabubanom faktografijom (tzv. enciklopedijeskim znanjem) koju su do početka srednjoškolskog obrazovanja već zaboravili. Tragedija je ako opet slijedi „bubanje“ u srednjoj školi, bez razvoja ikakvog, a kamoli kritičkog razmišljanja. Opet čast iznimkama, vrlim prosvjetnim djelatnicima i fantastičnim učenicima kojih ima u svakoj školi… Ali radi se o pojedincima, dakle iznimkama, a ne dobrom školskom susavu. Kad stavimo crtu , kristalizira se da je najveći problem našega školstva – loša motivacija učenika i nastavnika i loši programi. Indukcija, analiza, radost dostizanja novih spoznaja kroz uloženi nastavni i vannastavni trud učenika i nastavnika je nestao iz naših osnovnih, a posljedično i iz srednjih škola! Povrh svega je tragična poruka koju ovim sustavom šaljemo našoj djeci. Pogubna za budućnost našega društva: („snaći se“, ako treba i „obružat“, uzeti lekciju da naučiš za 2- tj. ne moraš se truditi na satu, prepiši, uliži se…).

Privatne škole nisu iznimke iz ove ne dobre hrvatske situacije. Ali su svakako mogući odgovor na ovaj loš mentalitet. Tko je zaljubljen u školu i u prosvjetni rad, a ne odrađuje svoj posao samo kao „posao“ da osigura bijednu, ali sigurnu plaću – razumijet će da u cijeloj prethodnoj priči nije bilo spomena o neupitnoj sposobnosti djece – naših đaka i velikog broja nasatvnika. Ona nije nestala. U mnogočemu postoje preduvjeti da se sposobnost i uveća u odnosu na prijašnje naraštaje. Prednost i prepreka su suvremene tehnologije. I o tome bi se mogla napisati nekoliko znanstvenih studija. Prednosti su svima jasne – dostupnost podataka i izvrsnih materijala za rad i upoznavanje svih segmenata ljudskoga društva i života, a nedostaci – onepismenjavanje, minimalan trud oko dolaska do podataka koji rezultira još površnijim i „kampanjskijim“ znanjem bilo koje materije. No, rezultati testiranja općih sposobnosti učenika, koje psiholog i pedgog provode u našoj školi pri upisu  (nisu to ni testovi znanja, niti tzv. psiho-testovi)– potvrđuju već niz godina da sposobnosti učenika nisu upitne. Materijalni uvjeti u većini naših škola, poglavito u Dubrovniku nisu loši, dapače vrlo dobri su i odlični. Za uspješnu školu, kako je znano, potrebno je da uz ova dva, dakle postojeća uvjeta, bude zadovoljen i treći. Upravo u tom trećem uvjetu – krije se najveći problem svega našega školstva danas – ispravna motivacija. Automatski to postaje (već je postao) problem cjelokupnog hrvatskog društva, a ne samo školstva. Čini se da nam je ovakav krivi sustav „ušao u krv“ i da je pogubio želju za znanjem – kao temeljnim motivom za školovanje uopće. U dnu, već smo naučili našu djecu, općim lopovlukom i površnošću u suvremenom hrvatskom društvu, gajenjem što upitnih što nepotrebnih moralnih dilema da je motiv odlaska u školu, snaći se kako bi plivao dalje, kako bi lako stekao prestiž na klimavim nogama, imao novac koji je bog suvremenog čovjeka („imati“, a ne „biti“), ne birajući sredstva za postizanje cilja s  isključivo osobnim probitkom…. Pozitiva ostaje na obiteljima i nastavnicima koji još imaju žara i snage boriti se protiv ove loše struje prevladavajuće u hrvatskom školstvu i društvu.

Kako su dakle, privatne škole mogući odgovor na ovu situaciju? Prvenstveno stvarnim, a ne fiktivnim individualnim pristupom u nastavi. Pojačanom, a ne deklaritivnom odgojnom komponentom u nastavi. Rasterećenjem prenatrpanih programa i objektivnijim  pristupom škole kao uigranog kolektiva (dogovaranjem dodatnih i dopunskh satova,  usmenih i pismenih ispita, procjenjivanjem potrebe za detaljiziranjem ili količinom povratne informacije, pomoći u planiranju i organizaciji učenja; posljedično bitnom smanjenju potrebe za odlaskom na privatne repeticije, suvremenijom nastavom i vannastavnim aktivnstima koji potiču razmišljanje, razvoj, zasluženi uspjeh, kreativnost, duhovnost…) To privatne škole objektivno mogu zbog činjenice da su razredni odjeli i nastavnički koletkivi znatno manji. U razredima je prosječno od 12 do 18 učenika, a koletkiv čini 15 –ak profesora koji dnevno razmijenjuju međusobno, ali i s učenicima i s njihovim roditeljima potrebne informacije za uspješniji odogoj i obrazovanje svakog pojedinog učenika. To je nesumnijva prednost , pozitiva i promjena koju donose privatne škole i kod nas. To jesu drugačije škole, ali nikako po nepoštenom radu, „plaćanju ocjena“, lažiranju i slično. Upravo suprotno. Radi se znatno transparentinje nego u drugim školama. Stoga, molimo roditelje pri svakom kontaktu, pa i ovim putem ako i u primisli imaju stav ili želju da plate školu po principu : „Brigo moja pređi na drugoga“, jer svakako smo se već suočavali sa sličnim situacijama, da se niti ne prijavljuju za upis u našu školu. Privatna škola učenicima pruža puno, ali ne lažira njihova dostignuća! Niti će to raditi ubuduće. Loša strana priče je i to da u Hrvatskoj – jedinoj u Europi – privatno školstvo spada u potpunosti na teret roditelja, koji plaćaju ne male školarine, iz kojih se plaćaju plaće i doprinosi za sve nastavnike i vannastavno osoblje, potom najam prostora, krediti za tehničku opremu, ne mali redoviti troškovi održavanja, režija i nastave, stručna usavršavanja  i putne troškove nastavnika, razna gostovanja i projekti… Razumijevanja za privatno školstvo – kojega ne nedostaje nigdje osim u Hrvatskoj – u našem društvu ni na jednoj razini nema. Mnogi uspjesi koje postižu učenici naše škole na domaćoj i međunarodnoj razini rezultat su upravo onog spomenutog na početku priče- indivudualnog rada. Tešku muku mučimo s motivacijom, s praćenjem, s osposobljavanjem naših učenika. Nastavnici u privatnim školama, to govorim s autoritetom djeltanika koji je radio i u državnim i u privatnim obrazovnim ustanovama- ulažu veći trud (a nemaju veće plaće!). Rezultat toga je vidljiv – zahvalnost i zadovoljstvo apsolutne većine naših roditelja zbog skrbi i brižnog načina pristupanja svakom djetetu i njegovim specifičnim potrebama – tako da bez posebnih reklama i najava, usred recesije nemamo problema s upisima-  jer roditelji znaju da će im se isplatiti svaka uložena kuna, kao investicija u budućnost njihove djece. To nam daje poticaj da radimo još bolje, da ignoriramo nepravedni, maćehinski odnos naše države prema privatnom školstvu, ljubomorno ogovarnaje koje nas stalno prati i općenito nerazumijevanje društvene zajednice. Očito u mnogim glavama još nije sazrelo shvaćanje funkcioniranja školstva u demokratskim sustavima niti svijesti koliko privatne škole mogu doprinijeti oporavku i kvaliteti nacionalnog školstva. Uz zakonski zajamčeno, a nerealizirano minimalno sufinanciranje od strane (valjda i naše) države, mogli bismo zasigurno postizati još bolje rezultate u odgojno obrazovnom procesu, zbog navedenih komparativnih prednosti, a na dobrobit cijele društvene zajednice.

Nažalost s ovakvim stanjem duha u hrvatskom školstvu i društvu nemamo veliku nadu da će se uskoro nešti promijeniti na bolje. Dapače, svake godine gledamo kako je sve gore i gore.

Ali ne odsutajemo od stvaranja bolje i pozitivnije škole.

Tješi nas, naime, ona biblijska: „Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće!“ (Lk 18,27)

Comments are closed.