SVETI VLAHO – ZAŠTITINIK NAŠEGA GRADA – DAN NAŠE ŠKOLE

 

Sveti Vlaho je bio biskup u gradu Sebasti (Armenija), koji je danas dio Turske i zove se Sivas. Smatra se da je rođen 280. godine poslije Krista.

Imao je 36 godina kad je umro mučeničkom smrću. Kipovi i slike kojima ga prikazujemo danas, međutim , predočuju nam puno stariji lik. Razlog tomu je poznata legenda, koja kazuje kako se ovaj starac ukazao svećeniku Stojku, godine 971. i tako obranio naš grad od prijeteće mletačke opsade. Ima međutim diljem svijeta, a i u našem kraju slika koje prikazuju mladoga biskupa Vlaha. Jedna od njih je u župnoj crkvi svetoga Ilara u Mlinima.

Prvi pisani spomen na Vlaha nalazi se u dokumentu Contracae ex Veteribus Meicinae Tetrabiblios iz 6. stoljeća. Napisao ga je jedan grčki liječnik, te od tad svetoga Vlaha vezujemo za bolesti grla, što se održalo sve do današnjih dana kad se prigodom feste od Kandelore do Gorice svetog Vlaha ljudi poslije misa u crkvama grličaju. Kasnije se Vlaho, inače liječnik po struci, često spominje. Primjerice u martirologiju engleskog redovnika Bede Časnoga između 730. i 735. godine. Vatikan službeno, 1584. godine priznaje Vlahov kult, te ga u redovitoj proceduri proglašava svetim na koncilu u Lionu 1244. godine.

Pripisuju mu se mnoga čudesa.
Liječio je ljude, ali i životinje jednostavnim znakom križa. Protivno njegovoj volji, ljudi su ga zbog velikog ugleda izabrali za biskupa.

Čuda svetog Vlaha

Jedna žena dovela je sina koji se gušio jer mu je u grlu zastala riblja kost. Žena je molila Vlaha da joj spasi sina, a on je na njega položio ruke i zamolio Oca nebeskog da ozdravi. Rekao je:„Ako netko ima kost u grlu ili neku drugu bolest grla , neka moli Gospodina po mome zagovoru i podsjeti ga na ono što je napravio nakon mog posredovanja. A ako je netko teško boelstan ili u bilo kojoj drugoj opasnosti , neka me se sjeti i neka moli u moje ime: „O Bože izliječi me od zla, oslobodi me opasnosti i spasi od muka!“

Od tada do danas u cijelom svijetu na Svijećnicu (Kandeloru – 2. veljače), te na svečev blagdan (3. veljače), a u Dubrovniku i sve dane do završetka feste nedjelju poslije blagdana kada se hodočasti na Goricu svetog Vlaha u Lapadu – vjernici pristupaju obredu grličanja: Glava se položi između dvije blagoslovljene svijeće, a svećenik izgovara:

 „Po zagovoru svetoga Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakoga drugoga zla – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen.“

Vlahu se pripusuju i mnoga druga čudesna ozdravljenja i izbavljenja ljudi i životinja.

Poglavito mu se pripisuju zagovori i čuda vezani uz naš i njegov – Dubrovnik. Ne samo od vremena Stojka i Mlečana, već i u nadmudrivanju i obrani od Turaka, kada se u Stocu ukazao Turcima i zaustavio već započetu realizaciju njihovog osvajačkog pohoda na Dubrovnik, pa sve do naših dana  mnogih primjera zagovora i pomoći svetoga Vlaha tijekom srpsko – crnogorske opsade Grada 1991. godine.

6. prosinca 1991. Pavo Urban (1967.- 1991.) – posljednja fotografija. Zborna crkva sv. Vlaha za vrijeme najžeščih napada srpsko-crnogorske vojske na Grad

Mučeništvo svetoga Vlaha

Agrikola, guverner rimske pokrajine Kapodicije, koja se prostirala i područjem oko Vlahovog grada Sebaste, nije podnosio Vlahovu popularnost i ugled među stanovnicima provincije u kojoj je vladao. Kako je to bio čest običaj s kršćanima u rimsko doba- tražio je od njega da se odrekne vjere u Krista. Kad je Vlaho to odbio –bacio ga je u tamnicu. Kako je Vlaho ustrajao u vjernosti svojoj Crkvi i Kristu, dao ga je objesiti o drvo te mu je cijelu kožu izgulio željeznim češljevima. Vlaho je preživio, nije se odrekao svoje vjere i opet je bačen u rimsku tamnicu. Za par dana je ponovno mučen, ali ga nisu uspjeli pokolebati u vjeri u uskrslog Gospodina. Poslije su ga Rimljani u svojoj nemoći i bijesu zaranjali u vodu i stavljali na njega utege. Tada se osamdeset žena  i jedan vojnik jave da žele zajedno s Vlahom podnijeti mučeništvo. Svi izginu. Tada se s Neba oglasi anđeo koji se obrati Vlahu riječima: „Iziđi i primi krunu koju ti je Bog pripremio.“ Vlaho tada izađe živ i nepovrijeđen iz vode. Rimski guverner to pripiše magiji, te u novom naletu bijesa da odrubiti glave ženama kršćankama koje su dolazile u zatvor posjećivati i njegovati svog biskupa. Vlaha pak, nastavi mučiti. Budući da se ni jednog trenutka nije pokolebao, na kraju mu guverner da odrubiti glavu. Sljedbenici ga pokopahu pored zidina grada Sebaste, a svjedoci govore da su se po njegovom zagovoru odmah u tom gradu nastavila događati čudesa. Moći odrubljene Vlahove glave – čuvaju se već stoljećima u riznici dubrovačke katedrale – a uz „pelenicu Isusovu“, najvrjednija su i najznačajnija relikvija koja se jednom godišnje iznosi i prolazi ulicama Grada , u jedinstvenoj i svečanoj proesiji na festu parčevu – 3. veljače.

Festa svetoga Vlaha

U novom gregorijanskom kalendaru, kako je  znao, blagdan tj. festa svetoga Vlaha obilježava se 3. veljače. Papa Pio V. je 1568. godine objavio bulu kojom se utvrđuje obveza slavljena svetoga Vlaha u katoličkoj crkvi na taj dan. Prema starom, julijanskom kalendaru dan njegove smrti je 11. veljače (što odgovara 24. veljače u gregorijanskom kalendaru), dok ga Apostolska armenska crkva obilježava svake godine 17. siječnja.

Vlaho je uvršten u skupinu svetih kršćanskih pomoćnika, a njegov se kult raširio po mnogim europskim i latinoameričkim zemljama. U Europi najviše je crkava posvećenih svetom Vlahu u Italiji i Francuskoj.

SVETI  VLAHO   U  JEZICIMA

  • baskijski-         Belasko
  • engleski –        Bleysis, Blaize
  • francuski–       Blaise
  • grčki –             Vlasios
  • hrvatski –        Blaž, Vlaho
  • katalosnki –    Blai, Blasi
  • njemački-        Blasius, Blasien
  • ruski –             Vlas, Vlasij
  • španjolski –     Blas, Velasco, Blasco
  • talijanski –      Biaggio

ikona svetog Vlaha (Vlasija). U istočnoj crkvi štuje se u Rusiji,Rumunjskoj,Grčkoj,Srbiji

(posebno u području Paraćina)

Zašto u hrvatskom dva naziva za isto ime Vlaho – Blaž?

Blaž dolazi od latinskog Blasius. Vlaho je u Dubrovniku sačuvan od srednjovjekovnog grčkog oblika Vlasios. To u hrvatskom jeziku nije izoliran slučaj. I neka druga imena su podrijetlom iz istog grčkog korpusa, među  njima je najpoznatiji Ivan, ali i samo ime Isus. To se dogodilo zbog utjecaja bizanstske vlasti u našim krajevima nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, u vrijeme kada Crkva još nije bila podijeljena na zapadnu (katoličku) i istočnu (pravoslavnu). Raskol je, kako je poznato, nastupio nažalost u 11. stoljeću.

Zanimljivo je i koliko toponima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proistječe od imena našega sveca zaštitnika. Kod nas –  Blaškovec, Blaškovići, Blažani, Blažev dol, Blažević dol, Blažići, Svetoblažje, a u BiH postoje mjesta: Blaž, Blaža, Blaževac, Blažuj, Blaževići itd.

crkva svetog Blaža u Zagrebu

Hramovi svetoga Vlaha u Dubrovniku

U dubrovačkoj biskupiji postoje četiri župe svetoga Vlaha (Ston, Slano, Janjina i Babino Polje na Mljetu); a u samom Vlahovom Dubrovniku dvije su njegove crkve – ona najpoznatija – Zborna crkva, barokna iz 1715. godina na Stradunu i na Gorici svetog Vlaha u Lapadu. Treba u dubrovačkoj biskupiji istaknuti još i samostansku crkvu u Pridvorju iz 1429. godine. Crkvice su još postojale na otocima Lastovu i Kalamoti te na poluotoku Pelješcu.

 crkva svetoga Vlaha na Gorici u Lapadu

biskup dubrovački mons. Mate Uzinić s relikvijom glave svetoga Vlaha u svečanoj procesiji

od 100 do 120 barjaka župa i bratovština iz dubrovačke biskupije i ostalih krajeva gdje žive Hrvati (Dalmacija, Lika, Bosna, Hercegovina, Boka kotorska, Kosovo …) sudjeluju u procesiji svetoga Vlaha, zaštićenoj nematerijalnom svjetskom kulturnom dobru

 

Festa u Gradu

Iako se festa priprema cijelu godinu, neposredne pripreme u Gradu posljednjih godina započinju tijekom siječnja odmah nakon završetka božićnih blagdana. Ustvari uvriježilo se da biskup dubrovački na svečanom božićnom domjenku oglasi festanjule za nadolazeću festu. Festanjuli se tradicionalno biraju među uzornim vjernicima Grada i biskupije iz redova pomoraca i obrtnika. U neposrednu pripravu spada trodnevnica u parčevoj crkvi.Trodnevnicu predvode poznati duhovnici – redovnici iz redova koji imaju samostane u Gradu – dakle, franjevci, dominikanci ili isusovci. Posebno osmišljenim programom u trodnevlju sudjeluju i djeca iz dubrovačkih osnovnih škola.

Pravi početak feste svetog Vlaha svake je godine  točno u 15, 30 sati dan uoči feste – na Kandeloru, 2. veljače. Čuva se stoljetna tradicija: Festanjuli s barjakom svetoga Vlaha okupljaju na Stradunu ispred parčeve crkve sve gradske barjake. Dubrovački trombunjeri plotunima najvaljuju početak feste. S tarace na vrh skalina crkve svetog Vlaha, dubrovački biskup izriče starodrevnu molitvu Laus – svečanu pohvalu svecu i danu „ki dohodi nama jednom na godište“.

otvaranje feste svetoga Vlaha, svake godine na Kandeloru u 15, 30 h

I uistinu Dubrovnik svoju narav , svoj duh, svoju posebnost najviše očituje upravo u ovoj festi. Još se to očitovanje može doživjeti jedino o Badnjem jutru i Božiću u Gradu te u „Dubrovačkoj noći“ na dan otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, svake godine 10. srpnja. Nakon Lausa, rektor Zborne crkve čita čestitke i brzojave koje na taj dan u Dubrovnik pristižu sa svih strana svijeta. Tradicionalno čestitkama i festi se pridružuju i vjernici drugih konfesija uGradu – pravoslavci i muslimani. Prinose se darovi iz Konavala, Župe, s otoka i iz Primorja, a onda na radost svih, osobito najmlađih puštaju se bijele golubice da slobodno polete dubrovačkim nebom i pronesu slavu Vlahovu, a potom fanfare najvljuju najsvečaniji dio ceremonije u kojem se uz podizanje barjaka svetoga Vlaha na Orlandov stup odjekuje zvonjava gradskih zvona i zvuci himne:

„Sad razvijmo barjak, pred oltar kleknimo svi

Prošlosti slavne nek’ nam danas ožive dni:

Kad Dubrave hridi slobode bile su hram

zanosnu pjesmu svecu spjev’o je val o kam’

Čuj sveti Vlaho naš – molitve glas

Dubrovnik čuvaj svoj – čuvaj sve nas!….“

otvaranje feste svetoga Vlaha

puštanje bijelih golubica na otvaranju feste raduje djecu i odrasle

Slijedi još svečana večernja molitva u katedrali Velike Gospe i svečani koncert orkestra i zborova u čast svetom Vlahu.

 

 

završni dio procesije svetoga Vlaha; ispred baldakina biskupi,a pod baldakinom relikvija „Isusova pelenica“

Na samu festu, 3. veljače rano ujutro- budnica gradske glazbe, trombunjeri koji plotunima bude Grad, svečani zvon zvona sa svih crkava. Festanjuli dočekuju gostujuće barjake iz naše biskupije, ostalih dijelova Hrvatske i susjednih zemalja (Bosne i Hercegovine, Boke kotorske…): Na vratima od Pila čekaju se gosti s barjacima i narodnim nošnjama sa zapadne strane (Rijeka dubrovačka, otoci, Primorje, Pelješac, Dalmacija, Hercegovina…) a na vratima od Ploča s istočne strane (Župa, Konavle, Boka kotorska).Barjaci se izvijaju na ulazima u Grad pred svečevim kipovima i na ulazu u zbornu crkvu. Sve je usmjereno na pripremu središnjeg euharistijskog slavlja pred katedralom i Kneževim dvorom. Svečanu misu često predslavi i desetak biskupa iz Hrvatske i inozemstva, a nerijetko bude nazočan i kardinal. U proslavi svake godine sudjeluju i najviši predstavnici gradskih, županijskih i državnih vlasti, te značajan broj diplomata akreditiranih u Republici Hrvatskoj. Po završetku mise počinje veličanstvena i uvijek dojmljiva procecija ulicama Vlahovog Grada. Puk u živopisnim narodnim nošnjma iz cijelog dubrovačkog kraja, iz ostalih dijelova Hrvatske i susjednih zemalja gdje žive Hrvati ,

 Dubrovčani sa svih strana svijeta, staro i mlado. Glazba, trombunjeri, prvopričesnici u bijelim haljinama, barjaktari, festanjuli aktualni i prijašnji, redovnici i redovnice, svećenici, biskupi sa svečevim relikvijama, pjesma crkvenih zborova i vjerničkog puka koja dostojanstveno i svečanoodjekuje ulicama Grada.

Sve je to okvir koji je više nego zasluženo uvršten u nematerijalnu, dakle duhovnu UNESCOV-u baštinu i predstavlja uistinu ponos Dubrovnika i Hrvatske. Dično je istaći kako naša zemljopisno mala Hrvatska uz festu svetoga Vlaha ima ukupno trinaest zaštićenih izvornih registriranih nematerijalnih dobara svjetske baštine registriranih pri UNESCU. Više nego mnoge „veće“ zemlje. Uz našu festu, to su ,dakle:

  1. Čipkarstvo s otoka Paga
  2. Dvoglasje u pjevanju s područja Istre i Hrvatskog primorja
  3. Godišnja procesija kraljice ili Ljelje iz Gorjana
  4. Zvončari (karneval) oko grada Rijeke
  5. Procesija „Za križen“ na otoku Hvaru (u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak)
  6. Tradicionalna izrada drvenih dječjih igračaka u Hrvatskom zagorju
  7. Dalamtinska klapska pjesma
  8. Sinjska alka
  9. Licitarska srca
  10. Slavonski bećarac
  11. Nijemi kolo iz dalmatinske zagore
  12. Mediteranska prehrana s hrvatskog Jadrana, otoka i zaleđa

„Za križen“ s Hvara u Dubrovniku

finiš procesije „Za križen“ na Veliki petak

Sinjska alka

tradicionalna tombula na svetog Vlaha popodne, datira iz davnih godina

Narodno slavlje na festi u Dubrovniku nastavlja se popodne. Grad je ispunjen igrom, pjesmom i tradicionalnom tombolom. Hodočasnici se razilaze u sumrak, a ispraćaju ih ispred svečeve Crkve, biskupi. Stari je običaj da se u svim dubrovačkim kućama priređuje svečani ručak, a jedinstveno je u svijetu i to što su gosti građana taj dan njihovi prijatelji, rođaci, kumovi, znanci koji ževe na selima i otocima oko Grada.

Svi Dubrovčani koji su u prilici dolaze za festu u rodni Grad. Oni koji to ne mogu okupljaju se na taj dan i priređuju feste svetoga Vlaha s misnim slavljima i svečanim večerama u raznim gradovima i zemljama svijeta. Pravu malu repliku feste svake godine priređuje Društvo Dubrovčana u našem glavnom gradu, Zagrebu. Okupljaju se u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža i u nekom od hotela na svečanoj večeri. Nadalje Dubrovčani u Splitu se sastaju u crkvi sv. Katarine (sv. Dominika), u Rijeci u crkvi sv. Jeronima, u Zadru u crkvi sv. Frane, a prave se feste dubrovačke održavaju i u New Yorku, Londonu, Peruu, Čileu. Za vrijeme Jugoslavije slavilo se i u Beogradu kao i u mnogim drugim mjestima i krajevima svijeta gdje žive Dubrovačni i njihovi potomci, kao i na brodovima na kojima Dubrovčani po svjetskim morima, ponosno sa zastavom svetoga Vlaha plove.

O tome koliko je važna i  duboko ukorijenjena festa među Dubrovčanima govori i podatak da je to bila jedna od rijetkih vjerskih manifestacija koja se održala i cijelo vrijeme komunističke vladavine. Ona niej imala sva obilježja i sjaj kao prije komunizma i danas. Bila je zabranjena misa na otvorenom, tombula i svetkovanje na sam dan. Održavala se međutim, redovito ceremonija svečanog otvaranja feste na Kandeloru i procesija ulicama Grada prvu nedjelju poslije trećeg veljače. Partisjki je komitet, međutim sve pratio budnim okom.. Dozvola za procesiju, morala je biti teažena svaku godinu iznova, a pripadnici Udbe kao i na Badnju večer, budnim su okom pratili tko sudjeluje u slavlju i ponaša li se u skladu s partijskim moralom. Nerijetko su Dubrovčani poslije feste svetog Vlaha, ako su viđeni na grličanju ili kako sudjeluju u procesiji bili na svojim radnim mjestima pozivani na „informativne razgovore“, a neki od redovnika koji su propovijedali na
trodnevnici ili tijekom feste bili su osuđivani i na zatvorske kazne..

 Prva nedjelja nakon feste rezervirana je za završetak proslave. Hodočasti se na brdo -Goricu Svetog Vlaga. Kreće se ujutro iz Grada u svečanoj povorci preko Pila, Boninova, Gospina polja i Gorice. Svečeva crkva je mala, pa se sveta misa služi na otvorenom. Poslije mise, barjaci s bajraktarima, festanjulima, trombunjerima i vjernicima vraćaju se u Grad, pred svečevu Crkvu. Intonira se himna svetoga Vlaha, a festanjuli spuštaju zastavu s Orlandova stupa. Uz zvuke državne himne „Lijepa naša“ na Orlandov stup se vraća hrvatski državni stijeg. Festa je završila. Živio sveti Vlaho!!!

nakon mise na Gorici, točno u podne spuštanje zastave svetoga Vlaha – završetak feste

i naravno  Dan Dubrovačke privatne gimnazije

 

 Priredile: 

  • Katarina Rogić,                   3. a
  • Andrea Franušić,       4. a

šk. godina 2013./14.


Comments are closed.