Daksa – otočić tužnih sjećanja

Uvodna riječ – zašto ovaj projekt?!

Budući da naša privatna gimnazija s ponosom u svom nazivu nosi pridjev „Dubrovačka“, od početka svoga djelovanja, što je nedvosmisleno navedeno i u svim planovima i programima, kurikulima…, ima čuvanje i njegovanje našeg dubrovačkog identitea. Dvije su se godine, tako, učenici naše gimnazije bavili dubrovačkim govorom. Konkretan rezultat tog zahtjevnog, ali zanimljivog i uspješnog projekta je mali, ali dragi nam rječnik s oko 350 pomalo zaboravljenih dubrovačkih riječi i izraza. Istraživanje i predan rad naših učenika s voditeljem projekta Tomislavom Franušićem je iznjedrilo znakovitu i zanimljivu analizu učestalosti poznavanja i upotrebe tih riječi i izraza kroz tri naraštaja naših sugrađana. Dubrovački govor, kao i svaki govor bitna je odrednica identiteta jednoga kraja ili naroda. Cijeli je niz i drugih bitnih odrednica identiteta – koje je važno istraživati i prenositi mlađim naraštajima. Nedvosmisleno jedna od takvih je i  ovogodišnja- sasvim dubrovačka tema – premda teška i bolna. Odnosi se na ne tako davnu povijest našega Grada. Mnogi o njoj „šuškaju“, ali malo se o njoj ozbiljno priča. Smatramo je prevažnom. Poglavito zbog mladih, zbog naših učenika.

 Tema  je dakle, ovogodišnjeg projekta – „Daksa – otočić tužnih sjećanja“.

Totalitarne komunističkie režime koji su u 20. stoljeću vladali u zemljama srednje i istočne Europe, pa tako i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, koje je Hrvatska bila sastavni dio (jedna od šest federativnih jedinica – republika) karakterizirala su teška kršenja ljudskih prava. Ona su uključivala pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije bez prava na obranu i suđenje, deportacije, mučenja i progon zbog nacionalne i vjerske pripadnosti, teška kršenja slobode svijesti, mišljenja i izražavanja uz naravno poptuni izostanak demokratskog političkog pluralizma. Zločinci nisu bili kažnjavani, dapače, smatrani su najboljim i najodanijim dijelom komunističkog državnog aparata, a ako se nisu do kraja mogli zataškati, onda su „pravdani“ u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata.

Nakon raspada komunističkog sustava u tim zemljama, pa tako i u našoj domovini Hrvatskoj uslijedile su istrage i počele su izlaziti na površinu zabranjene teme o teškim i nepravednim zločinima protiv tisuća naših sunarodnjaka, među kojima veliki dio na sebi nije imao nikakve političke niti bilo kakve druge dokazane krivnje.  Skupština vijeća Europe tek je 25. lipnja 2006. godine donijela Rezoluciju 1481 u kojoj naglašava kako je svijest javnosti o zločinima počinjnenim za vrijeme totalitarnih komunističkih režima jako slaba u cijeloj Europi, a nažalost i u zemljama i na prostorima gdje su užasni zločini počinjeni. Skupština u rezoluciji izražava uvjerenje da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti, a da moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja.

U našim školama i u hrvatskom obrazovnom sustavu, međutim, ovom se je nažalost posvetila zanemariva pozornost.

Dubrovnik i dubrovački kraj, kao što je znano, nisu nažalost bili iznimka u slučaju jugoslavenskih komunističkih zločina i egzekucija.

Sve navedeno, osnovni je pokretački motiv za provedbu školskog projekta učenika Dubrovačke privatne gimnazije  u školskoj godini 2013. /14. – pod nazivom: „Daksa – otočić tužnih sjećanja“. Ne zato da bi se nekome danas nakon tolikih desetljeća sudilo, nego jedino s odogojno-obrazovnim ciljem i  motivom – da posvijestimo ono što se uistino zbilo, a o čemu je bilo zbranjeno  misliti i pričati, kako se nikad više ni u Dubrovniku niti bilo gdje drugdje ne bi ponovilo. Jasan stav zajednice o prošlosti, navodi nam nadalje spomenuta Rezolucija Vijeća Europe, može biti referenca za buduće postupke mladih koji su nam povjereni na odgoj. Istovremeno, istraživanjem ovih zločina i odavanjem počasti nevino stradalim obiteljima i nasljednicima žrtava koji žive među nama, izražava se nužno ljudsko suosjećanje, razumijevnje. kao i zasluženo, a svih prethodnih godina mučki prešućivano priznavanje njihove žrtve i njihovih patnji.

Svjesni smo kako među nama žive i nasljednici njihovih krvnika, koji ne nose na sebi nikakvu moralnu odgovornost i krivicu. Odgajamo se da prema njima i njihovim obiteljima učimo gajiti vrijednosti  tolerancije i opraštanja, kako bismo zajedno gradili bolju dubrovačku i hrvatsku budućnost u kojoj se ni približno slične strahote ne smiju ponoviti. U godini u kojoj se u našem društvu osjeća ponovno duboka ideološka podvojenost, koja ponekad prelazi granice dobrog ukusa, tolerancije i istinske demokracije, posebno smo ponosni što se bavimo ovim istraživanjem. Odričemo mu istovremeno bilo kakve političke konotacije i želimo ostati uistinu u okvirima školskog, odgojnog i obrazovnog pristupa temi. Opravdanje za to su svi gore navedeni razlozi. Osuđujući zločin na Daksi

(Daksa je ne samo konkretan zločin već i simbol mnogih drugih stratišta u dubrovačkom kraju koncem 2. svjetskog rata), osuđujemo svaki totalitarizam i sve zločine protiv čovječnosti počinjene od bilo koga, poglavito u teškim i nesretnim ratovima 20. stoljeća koji su zahvaćali naše područje – od 1. svjetskog rata, preko fašističkih, ustaških i četničkih zločina u 2. svjetskom ratu do bestijalnog razaranja Dubrovnika, pljačke, paleži i ubojstava u Konavlima, Župi i Primorju u srpsko –crnogorskoj agresiji na naš grad i zemlju, za vrijeme nadajmo se zadnjeg rata, onog  – Domovinskog, na samom kraju krvavog 20 stoljeća.

Zaista – ne ponovilo se!

voditelj projekta:

mr.sc. Tomislav Franušić, ravnatelj DPG-a

U Dubrovniku, na sv. Vlaha 2014. godine

TIJEK  PROJEKTA

 Anketnim listićem na početku školske godine 2013./14. , kao i svake godine učenicima naše gimnazije nudi se izbor slobodnih aktivnosti i projekata planiranih Kurikulom na dragovoljnoj  osnovi. Među desetak raznih aktivnosti i projekata ove školske godine ponuđen je i projetk „Daksa – otočić tužnih sjećanja“. Voditelj projekta je ravnatelj škole mr. sc. Tomislav Franušić.

Za sudjelovanje u projektu  se prijavilo ukupno dvanaest učenika i to:

I  a  razred:                                    

  1. Ana Šikić
  2. Tea Kljunak
  3. Marko Prižmić
  4. Vito Mennea
  5. Ana Karla Franić
  6. Marija Dabo

III a razred:

  1. Ivan Bulaš
  2. Jan Tot Horti
  3. Maro Knežević
  4. Tomislav Šoletić

Iv a razred:

  1. Mislav Arbulić
  2. Andrea Franušić

Prvi susret i dogovor o tijeku projekta održan je 10. listopada 2013. Nazočili su mu svi prijavljeni učenici, a voditelj Franušić im je prezentirao motive, ciljeve i planirane aktivnosti s vremenikom rada na projektu. Učenici su razmotrili i prihvatili predviđeno.

25. listopada 2013. svi učenici s voditeljem aktivno su sudjelovali u komemoraciji povodom obilježavanja godišnjice stradalih na Daksi. Umjesto redovite nastave voditelj je upoznao učenike angažirane u projektu s prethodnim aktivnostima naše škole pri obilježavanjima godišnjice stradanja – bilo sudjelovanjem čitave škole na komemoraciji 2009. godine bilo prigodno izraženim panoima kojima se obilježavaju i drugi važni datumi iz povijesti našega Grada i Domovine.  Potom su svojevrsnom terenskom nastavom učenici sudjelovali u polaganju vijenaca i čitavom programu komemoracije te se na licu mjesta upoznali s činjenicama u vezi tragičnih događaja koje u sklopu projekta počinju obrađivati.

 7. studenoga 2013. svi učenici angažirani u projektu s voditeljem posjetili su dubrovačko sjedište Udruge „Daksa 1944/45“. Zahvaljujući ljubaznom angažmanu aktualnog predsjednika Udruge – gospara Mata Račevića, sina jednog od ubijenih na Daksi, postale su nam dostupne informacije i dokumenti o događajima iz prve ruke.  Udruga se isključivo bavi očuvanjem uspomena na žrtve stradale na otoku Daksi, a osnovala ju je rodbina stradalih. Jedino zahvaljujući njima danas možemo argumentirano razgovarati o ovom događaju, jer su se potrudili iz poštovanja prema pobijenim roditeljima i rođacima isposlovati ekshumaciju tijela i njihovu identifikaciju, a potom organizirati i dostojanstven ukop i spomenik nevinim žrtvama. Iako je masakr bio zataškavan kroz desetljeća jugoslavenskog komunističkog režima, niti u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj nije im bilo lako pronaći način da potpuna istina i povratak osnovnog ljudskog dostojanstva žrtvava i njihovih obitelji kroz rasvjetljivanje cijelog nemilog događaja ugleda svjetlost dana. O tome kao i o mnogim dokumentima iz vremena zločina prezentaciju je održao svjedok i sljednik nemilih događaja gospar Račević, u susretu koje je trajao oko 90 minuta, a nama se činilo da je prohujao za tren… Na rastanku je našoj školi povodom pokretanja ovoga projekta srdačno zahvalio te nam je dao cijeli niz dokumenata koje su naši učenici iščitavali i koristili tijekom trajanja projekta. Među pisanim dokumentima učenicima i školi darovan je i zanimljiv CD s javne tribine održane u Dubrovniku, 22. kolovoza 2012. u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora i Udruge Daksa – koji nam je takđer bio dragocjen izvor informacija i znanja vezanih uz tragični povijesni događaj – temu našega projekta. Učenici su individualno i skupno istraživali i obrađivali pisane materijale, video snimke te eksponate koje čuva udruga „Daksa“  tijekom cijelog projekta. Skupina koja radi na projektu sastajala se s voditeljem u školi  svakog drugog petka, a učenici se se sastajali i obrađivali materijale i van škole vikendom i drugim slobodnim terminima tijekom tjedna.

20. prosinca 2013. godine na sastanku pred sam kraj prvog polugodišta i početak božićno-novogodišnjih blagdana iskristalizirale su se i pojedine teme koje su učenici, prema svojim afinitetima, prihvatili detaljnije obraditi za vrijeme praznika. Voditelj projekta im je osigurao materijale potrebne za rad, a učenici su se obvezali napraviti istraživanje i prezentirati ga do feste sv. Vlaha – dana našega Grada,  ujedno i dana Dubrovačke privatne gimanzije.

 

Teme koje su učenici detaljnije obrađivali su sljedeće:

  1. Stanje u Dubrovniku na završetku 2. svjetskog rata – Mislav Arbulić i Andrea Franušić
  2. Daksa – stratište i simbol stradanja –  Ana Karla Franić i Marija Dabo
  3. Tko su stradali?  – Ivan Bulaš, Jan Tot Horti, Mario Knežević i Tomislav Šoletić
  4. Ekshumacija ubijenih i spomen obilježje – Vito Menne i Marko Prižmić
  5. Da se nikad ne ponovi….  –  Tea Kljunak i Ana Šikić

U projektu su korišteni su sljedeći izvori i dodatni materijali:

  1. Joško Radica: Sve naše Dakse, Matica hrvatska, Dubrovnik –listopad 2003.
  2. Hrvoje Kačić: Dubrovačke žrtve – jugokomunstički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama – Naklada Gea, Zagreb, 2009.
  3. Crveni teror u Dubrovniku, listopad 1944. , skupina autora, Matica hrvatska, Dubrovnik 1998.
  4. video materijali: Javna tribina; Dubrovnik, 22. kolovoza 2012. , udruga „Daksa 1944/45“ i Hrvatski helsinški odbor
  5. materijali s projekta treće godine Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku pod naslovom: Kraj drugog svjetskog rata na području Hrvatske: slučaj Daksa, studentice Matije Lučić pod mentorstvom prof. dr. sc. Davora Paukovića, Dubrovnik, rujan 2012.
  6. bilten udruge „Daksa 1944/45“ iz  listopada 2013.

 

Daksa – prilozi

Dio od 54 žrtava s Dakse

 

Ekshumacija tijela nevinih žrtava na Daksi

Mučki ubijen na Daksi – omiljeni duhovnik i skladatelj padre Petar Perica

 

Spomenik na Daksi

 

Naš otočić tužnih sjećanja – simbolični oblik bumeranga

Odmah nakon ulaska u Dubrovnik 18. listopada 1944. partizani su uhitili više od 300 osoba, od kojih je do kraja godine pogubljeno njih 104. Bez suđenja je prema nekim podacima strijeljano 78 građana, među kojima i franjevac o. Toma Tomašić. Nijedna dosadašnja hrvatska vlast nije pokazala želje da se zbog toga pokrene sudski proces i da se kazne odgovorni za počinjene zločine. /prof.dr. Hrvoje Kačić/

 

Gospar Mato Račević, predsjednik udruge Daksa, otac mu je ubijen na Daski prije njegova rođenja; svesrdno je pomogao našim učenicima tijekom projekta

 

Događanja u Dubrovniku i u Hrvatskoj  za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata

Nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928. godine, kada su stradali zastupnici Hrvatske seljačke stranke, u Hrvatskoj su ljudi živjeli u velikoj političkoj nesigurnosti i strahu – osobito nakon uvođenja Karađorđevićeve diktature. I neki dubrovački članovi HSS-a provode godine u zeničkom i drugim zatvorima, a pušteni su 1935. godine , kada je diktatura barem formalno ukinuta.

1939. uspostavljena ja Banovina Hrvatska. U Dubrovniku je ona dočekana s velikim zadovoljstvom, jer je između ostalog bilo dozvoljeno isticanje hrvatskih simbola i pjevanje hrvatskih pjesama, iako su se i dalje vijorile i jugoslavenske zastave. Okončanje boravka jugoslavenske vojske u Dubrovniku uslijedilo je s propašću kraljevine Jugoslavije 1941. Nakon toga u Grad ulaze pripadnici domobrana tj. redovne hrvatske vojske. Mnogi dubrovački mladići priključili su se domobranima na početku 2. svjetskog rata, vjerujući da služe svojoj Domovini i nemajući nikakve veze s nacističkom ili ustaškom ideologijom. Bilo je među mladim Dubrovčanima u teškim ratnim previranjima i dobar broj onih koji su postali partizani ili ustaše, te rjeđe četnici. Većina je njih zasigurno svojim izborm smatrala da će se boriti za pravednije i bolje sutra u svojem gradu i u svojoj zemlji. Nisu ni mogli ispočetka znati kakve će sve bestijalnosti raditi  ustaše i četnici „u ime svog naroda“, a kasnije i partizani. Kako je rat odmicao kod mnogih se Dubrovčana stvarala svijest kako je nužno da pri povlačenju poraženih Nijemaca u Grad prvi uđu partizani, jer je postojala opasnost od upada četnika iz istočne Hercegovine. I uistinu, prve partizanske postrojbe ulaze u Dubrovnik 18. listopada 1944. (na dan koji će se desetljećima slaviti kao Dan oslobođenja Dubrovnika od fašizma). Građani su s olakšanjem primili dolazak partizana i završetak rata. Na hrvatske trobojnice stavljala se zvijezda petokraka, kasnije službena zastava SR Hrvatske. Ljudi su izlazili na Stradun i ostale gradske ulice i pozdravljali partizansku vojsku. Bilo je naravno i skeptičnih, među Dubrovčanima, poglavito zbog zvijezde petokrake koja je predstavljala većini stanovništva stranu i opasnu komunističku ideologiju. Ipak, olakšanje je zahvatilo sve- jer ulazak partizana trebao je predstavljati kraj strašnoga rata, mnogih zločina, prestanak prolijevanja krvi i gubitaka tisuća ljudskih života. Ali…

Već 19. listopada 1944. počeli su noćni prepadi i upadi u kuće uglednih dubrovačkih obitelji. Na desetine građana na silu su odvedeni i strpani u zatvore. Par dana poslije toga na oglasnim pločama u Gradu izvješen je plakat „U ime naroda“, na kojemu su bila ispisana imena osuđenih na smrtnu kaznu strijeljanjem. Tragična je farsa što je plakat s osudom te navedenim nepostojećim, fantomskin sudom izvješen nakon što su egzekucije na Daksi, Orsuli i drugim dijelovima Dubrovnika već bile izvršene. Bez suda, bez prava na obranu, bez krivice… Iz čisto ideoloških razloga po principu- „Svatko tko nije s nama- protiv nas je!“

Potom… muk i tuga nad Gružom, Lapadom, Gradom… Tihi jecaji bez prava na žalbu i bez građanskih prava … kroz sve godine života s Titom i onima poslije njega…

Tek danas ih se slobodno sjećamo i o njima mislimo i pišemo. I sve to radimo, mi mladi, jer nisu vrijedni našeg zaborava. I njihove žrtve nisu bezvrijedne. Nadamo se da s neba gledaju i mole za jednu pravedniju i bolju hrvatsku budućnost…

Mislav Arbulić i Andrea Franušić, 4.a

 

Nismo vas zaboravili i ne ponovilo se…

Normalno je da mi mladi ne razmišljamo o ovim temama, osim kad nas neka okolnost poput ovog projekta na to ne navede. Mnogi od nas nisu ni slutili da se nešto ovakvo moglo dogoditi u našemu Dubrovniku. Učili smo da su sljedebenici totalitarnih režima (fašističkih i komunističkih) ubijali ljude bez suđenja, samo zato što nisu bili njihovi politički istomišljenici ili su bili drugačiji. Da je to dio povijesti našega Grada, kojeg se naše bake i djedovi živo sjećaju, za nas je apstraktno. Danas smo, međutim, ovdje na konkretnom mjestu zločina protiv čovječnosti.

Što nas je ovaj projekt naučio?

Da se odgajamo za toleranciju, opraštanje, demokraciju, slobodu… Da nikoga nikada ne mrzimo zbog njegovih uvjerenja, mišljenja ili predanosti. Naučili smo da ljudi imaju pravo na dostojanstveni život, na pravedan sud – te da su nevini dok se njihova krivnja ne dokaže. Trebamo poštovati ljude koji su se žrtvovali za svoj grad i narod. Ljude, koji su nam dokazali da voljeti svoju obitelj, dom i djedovinu je vrlina, a ne grijeh. Vrlina koja ni u jednom segmentu ne podrazumijeva mrziti dugoga i oduzimatu mu pravo i dostojanstvo života – što je upravo oduzeto žrtvama na Daksi.

 Danas, dok stojimo ovdje i odajemo im počast, kao maldi ljudi možemo reći: koliko god je ovaj zločin bio strašan, njihove žrtve nisu uzaludne. Ovaj događaj nas uči da se nikad ne trebamo prestati zalagati za bolji, ljepši i slobodniji svijet u kojemu za ovakve događaje više neće biti mjesta.

 Ovo cvijeće s tihom molitvom donijeli smo vama, mučki ubijenim našim precima na Daksi i na ostalim stratištima našega zavičaja – s jednom jedinom porukom i željom:

 Nismo vas zaboravili i ne ponovilo se!

 

                                                               Ana Šikić i Tea Kljunak  1.a

Comments are closed.