RAZMIŠLJANJE JEDNOG PROSVJETARA (ako uopće ima smisla…)

Pred nama je završetak još jedne školske godine, upisi u srednje škole, na fakultete. Odlaze i dolaze novi naraštaji đaka. Radeći s njima gotovo dvadeset i pet godina odgovorno tvrdim – s njima redovito nema problema. Problemi u prosvjetnom ciklusu dolaze od nas odraslih. Koji opet nisu pravi krivci. Krivo je stanje u društvu. Ovaj novi ambijent kojeg sami stvorismo. Tu ne treba filozofirati. Dovoljno je vratiti sjećane dvadesetak i više godina unatrag. Sjetiti se kako su stvari tada funkcionirale u odnosu učenik-obitelj-škola. O tome gdje i kako je pošlo naopako dalo bi se nadugo pisati, ali….

Nadalje o tome kako nam je školski sustav neefikasan i trom, kako nam s fakulteta već dolaze polupismeni, kako nam u gimnazijama učenici koji su se upisali s peticama od vrha do dna idu redovito na skupe repeticije te uz to najčešće donose doma puno loših ocjena, kako su nam razredi pretrpani učenicima kojma se niti ne može pristupti kvalitetno, tj. pojedinačno kao neponovljivim osobama sa specifičnim afinitetima, kako su nam nastavnici potplaćeni, omalovaženi, kako im svatko može- gdje i kakogod želi- soliti pamet što i kako rade ili bi trebali raditi… o tome kako nam je većina škola katastrofalno opremljena i kako se organizaciji i opremi škola pristupa stihijski…O mnogočemu drugome se ne govori, nije na naslovnicama novina i na udarnim vijestima. Jer to nisu zadane političke teme u “zemlji znanja”.

Međutim, bruji se već mjesecima o famoznom zdravstvenom odgoju. O jednom od segmenata koji je u našim školama i dosad funkcionirao sam po sebi sasvim zadovoljavaljuće. Itekako se vodila skrb o zdravlju i zdravstvenom odgoju djece od vrtića do završnih razreda srednje škole. (tjelesni, priroda i društvo, sat razrednog odjela, biologija, etika, vjeronauk, sociologija, filozofija…). Ali trebalo je stvoriti halabuku – ideološku borbu. “Kulturni rat” rekao bi premijer, premda su upravo on i njegov ministar i tvorci i borci u tom i takvom “ratu”. Umjesto da su ono što bi svaki odgovoran političar trebao biti – oni koji razjedinjene opcije smiruju, traže kompromis kao i demokratsko rješenje koje će odgovarati većini građana. Tim više što to u ovom slučaju nije nemoguće. Zašto se ne želi, to bi nam još trebalo objasniti?!

Ono što mene istinski brine, a što malo tko s obje strane spominje to je da – nam je uza sve realne probleme hrvatskoga školstva koje ne rješava nitko, nametnut izmišljeni problem. A još puno gore stvoren je duboki jaz u hrvatskom društvu.  Jeziva podjela se snažno osjeća već u školskim klupama, zbornicama, u kafićima, obiteljima, na ulicama…  Pitam se kome je to u interesu? Nikad nisam bio pristaša “teorija zavjere”, ali ovdje su barem 3-4 upitnika iznad glave. Jer – nije bilo potrebe za dizanjem ovolike prašine oko zdravstvenog odgoja. Za žestoke ideološke podjele koje bezobzirno prenosimo na naše mlade – još manje. A najmanje – za slanje potpuno krivih modela rješavanja konfliktnih situacija u demokratskom društvu  upravo od strane minsitra obrazovanja i prvog čovjeka vlade.Umjesto da stvaraju uvjete nama i našim učenicima za bolji rad i počnu ozbiljno djelovati na efikasnom rasterećenju preopterećnog školstva – puno lošeg organizacije, prenatrpanih i zastarjelih programa, stvorili su političku i ideološku žabokrečinu. Uz to serviraju nam neodgojenost, bahatost, neargumentirano etiketrianje, političke floskule, neistine, poluistine, uvrede. Ponajprije uvrede zdravog razuma. Zašto?

Prije svega zato što spomenuti ljudi na vlasti ne vide ili ne žele vidjeti, ne znaju ili nisu sposobni saznati realne probleme i potrebe resora koji bi svakoj vladi trebao biti najvažniji.. Primjerice i aktualni elektronksi upisi u srednje škole, koji su u osnovi pozitivna i dobrodošla ideja u sebi kriju opet potpuno promašene temelje. To su ocjene koje nisu niti mogu biti objektivni parametar sposobnosti i znanja učenika (svakome tko je radio u prosvjeti to je jasno, a u svijetu je to odavno napušten model). Međutim, kod nas, umjesto dosadašnje brige roditelja i djece za “navlačenjem” petica na bilo koji način u sedmom i osmom razredu, granica se pomiče već na peti razred.

Ali vratimo se na zdravstveni odgoj –  iliti na izmišljeni problem. Primjećujem da su  temeljno demokratičniji argumenti udruga roditelja, Grozda, Hrasta (“i ostalih biljaka”, kako to “duhovito” izjavi gosp. Jovanović) te očito velikog broja građana ove zemlje – koji valjda imaju legitimno pravo artikulirati svoje stavove, pa makar ih minsitar “rječnikom ljubavi i tolerancije” nazivao i “mračni srednji vijek”. Naime osim od pojedinih (ruku na srce vrlo rijetkih) desnih ekstremista od kojih se svatko razuman ograđuje, nismo nikad čuli niti riječi mržnje, prezira ili nečeg sličnog prema bilo kojoj osobi, pa ni prema seksualnim manjinama. Nitko od njih ne “mrzi pedere”, svi su vrlo jasno izjavili da se zalažu za sva njihova ljudska i građanska prava, te da ih se poštuje i cijeni kao normalne i punopravne članove našeg društva.

Konačno, oni nisu ni u jednom trenutku tražili zabranu ili ukidanje čak niti ovakvog zdravstvenog odgoja kojeg je ministar žurno i ispod stola, ne poštujući osnovnu demokratsku proceduru, ubacio u škole. Tražili su samo da roditelji odluče žele li da im djeca budu odgajana na način kako to propisuje modul 4, žele li da im se na taj način zadire u elementarno pravo da oni kao roditelji, kao obitelj odlučuju koje će  vrijednosti i životne stavove prenositi svojoj djeci, i uz to po programu urađenom na barem upitno-znanstvenim osnovama, a da isto pravo ne uskrate roditeljima drugačijeg svjetonazora u pluralnom hrvatskom društvu… Ali kad se roditeljima uskraćuje to pravo što li je tek s pravima nastavnika, ravnatelja, s njihovim svjetonazorom i životnim izborom. Kako to da jedni imaju pravo na svjetonazor i izbor a drugi nemaju? Čija su onda prava ugrožena?

A nije ništa od ovoga nam nije trebalo. Da se htjelo naći rješenje našlo bi se odmah. Međutim baš ova tema je izgleda zahvalna da se prikrije cijeli niz istinskih dubioza hrvatskoga društva. Moguće rješenje je jednostavno i ne bi povrijedilo nikoga. Samo bi vratilo mir u hrvatske škole i u naše društvo te nam omogućilo da se konačno počnemo baviti istinskim problemima. No, za ponuđeno rješenje ljudi u vlasti nisu ni htjeli čuti. Kao da im nije u interesu demokratski zaključiti ovu mučnu hrvatsku priču. Nisu htjeli te još ne žele – u ovim bitnim i intimnim stvarima dozvoliti roditeljima pravo izbora, (kao i pitanju vjeronauk/etika). Dozvoliti minimalno da kao slobodni građani, bez ikakve prisile izaberu žele li “liberalni” koncept ili “konzervativni”koncept odgoja o zdravlju.

Jer u biti ne razumiju činjenicu da problemi niti su stvoreni u u školi niti ih škola može riješiti. Opijanja, drogiranje, prerana spolna aktivnost, maloljetničke trudnoće i spolne bolesti NE POTIČU IZ ŠKOLE. Potiču iz iz lošeg stanja u obitelji i u društvu. U vezi zdravstvenog odgoja stoga, ako se nije htjelo ideologizirati i politizirati trebalo je samo – pomoći roditeljima. Međutim, mnogi ljudi, a možda i gospodin minsitar od škole očekuju nemoguće. A ne znaju da ŠKOLA NE MOŽE (niti je ikada mogla) ODGOJITI ČOVJEKA. Škola  i društvo pomažu. Obitelj odgaja. To je njeno pravo, dužnost i smisao postojanja. Frapira “pranje ruku” nekih roditelja i prebacivanje odgovornosti na školu,  društvo u cjelini. Tako je npr. djelatnik iz PU dubrovačke koji je bio u školi u kojoj radim na roditeljskom sastanku u vezi s prevencijom ovisnosti se (ne prvi put) susreo s pitanjem jedne majke: “Gdje je policija u dva sata ujutro kad je moja mala u gradu, a oko nje sve pijano i drogirano– nema vas nigdje?” Je li potrebno tumačiti što je pogrešno u pitanju  majke djevojčice koja ima šesnaest godina?

Zbog svega navedenog tvrdim tema zdravstvenog odoja je promašena tema,  premijer je  promašio s ovim ministrom. A gospodin ministar je pak, potpuno promašio…

Comments are closed.