PRIVATNO ŠKOLSTVO U HRVATSKOJ – OTVORENO PISMO

OTVORENO PISMO POMOĆNICI MINISTRA

Sabini Glasovac, prof

Licemjeri

 

Zadarska privatna gimnazija djeluje u Zadru od 1999. godine, a nekoliko privatnih škola u Hrvatskoj «proslavlja» i dvadeset godina djelovanja.

U ovom trenutku u Hrvatskoj djeluje 41 privatna srednja škola i desetak osnovnih privatnih škola. Ne poznajem niti jednog osnivača koji misli da mu je «država bila od pomoći», od osnivanja i dalje u radu. Dapače, rijetki ne govore da su najveće poteškoće u radu imali u komunikaciji s «državom».

 

Brojevi

 

U ovom trenutku u Hrvatskoj djeluje pedesetak privatnih škola (neka za «račun» bude točno 50). Mislim da neću previše pogriješiti ako pretpostavim da se u privatnim školama školuje oko 5000 učenika (točnim brojkama raspolaže Ministarstvo).

Školovanje jednog djeteta u RH «državu košta» oko 15 000 kn godišnje, pa prvi račun daje brojku od 75 milijuna kuna koje država ne mora izdvajati iz proračuna za učenike koji se školuju u privatnim školama.

Pretpostavimo li dalje da je «u igri» i oko 9-10 tisuća roditelja, koji kroz svoje doprinose u državni proračun izdvajaju nezanemariv dio svojih «plaća», mogli bi doći do nove brojke od dodatnih oko 150 milijuna kuna.

Račun je grub, ali lako razumljiv svakom, pogotovo kad je novac u pitanju.

Ako u ovaj račun uključimo i doprinose djelatnika privatnih škola, čiji broj se kreće oko 1000, u svim privatnim školama, možemo dodati još oko 15 milijuna kuna.

Igram se s brojevima koji su jako dobro poznati Ministarstvu i najmanji je problem provesti sličan izračun i «otkriti» da se «uštede» Ministarstva kreću između 200 i 250 milijuna kuna godišnje.

Nemam pojma jesu li ovi brojevi veliki ili maleni u kontekstu državnog proračuna za školstvo, ali meni se čine dovoljno značajni, barem u domeni «uvažavanja i pristojne  komunikcije», od strane Ministarstva prema privatnim školama.

Nemam pojma tko se u Ministarstvu «igra s brojevima» i tko «brojeve proslijeđuje ministru». Izvjesno je da je ministar liječnik (bez praktičnog iskustva), pomoćnica mu je mlađahna profesorica stranih jezika, a glavna savjetnica novinarka…, i čini se  da s brojevima i nisu baš «na ti». Jer da je drugačije bilo bi im jasno da privatno školstvo znači uštedu u proračunu od oko 250 milijuna kuna.

Upravo zbog toga se «u svijetu» privatne škole doživljavaju kao partneri i subvencioniraju se vrlo značajno, na razne načine. U nekim državama i 100%.

Siguran sam da i te, vrlo precizne podatke Ministarstvo ima «na stolu». Misterij je, zbog toga, zašto se naše Ministarstvo prema privatnim školama ponaša ovako kako se ponaša.

Mi smo od 1. srpnja članica EU.

Prije par godina g. Ž. Janjić, tada državni tajnik, mi je u zgradi Ministarstva eksplicirao kako EU čini «pritisak» da se rješi i ovaj «problem».

Koji se zaključak može izvesti iz navedenoga? Nijemci za to imaju prekrasnu riječ: «selbstverständlich» (samo po sebi razumljivo).

 

Pogledajmo kako brojeve interpretira pomoćnica ministra, Sabina Glasovac, prof.:

«Razumijemo finacijske poteškoće u kojima se nalaze neke privatne škole u Hrvatskoj, međutim moramo shvatiti da u trenutku kada se smanjuju sredstva koje država osigurava za standard i redovnu djelatnost škola koje je zakonski dužna finacirati, naprosto ne možemo razgovarati o novim finacijskim izdacima u obliku sufinaciranja privatnih škola s pravom javnosti.» (Zadarski list, 17. rujna 2013.)

 

Komentar NS:

Iz teksta izdvajam «sredstva koja država osigurava…» i «zakonski dužna finacirati…».

Dakle, prvo pitanje je: na koji način država osigurava sredstva?

Odgovor je svima poznat – porezima. To su u osnovi sredstva koja je država uzela poreskim obveznicima a «aktualni političari/stranke» dobili mandat za raspodjeljivanje tih sredstava (novaca).

Naravno je, postoje i zakoni koji reguliraju, u određenoj mjeri, upravljanje tako «uzetim sredstvima». Međutim, poznato je i to da interpretacija zakona vrlo često ovisi o sudskim odlukama, tako se možemo upitati «što je to uistinu država zakonski dužna finacirati?».

Jesu li to ustanove u školstvu kojima je osnivač država, jedinice jedino lokalne samouprave i jedinice regionalne samouprave, ili je možda zakonski, također, dužna osiguravati pravo na školovanje svakom djetetu (od čijih roditelja bez grižnje savjesti uzima novac).

Ako državu školovanje djeteta, u školskim ustanovama čiji je osnivač, košta 15 000 kuna, onda je to iznos koji pripada svakom djetetu kao njegovo «pravo na školovanje».

Ovom logikom postaje izvjesno da država djeci koja se školuju u privatnim školama – «bezočno krade» ono što im pripada, pravdajući se i na ovakve načine.

Zaključak koji nikakvi argumenti neće promijeniti je ipak – naša država krade djeci!

 

E- upisi

Dopis Ministarstva (KLASA: 602-03/13-06/00337; URBROJ: 533-21-13-0002) vezan uz početak školske godine 2013./’14. – svim školama.

 

Pogledajmo što o E-upisima kaže pomoćnica ministra, Sabina Glasovac, prof.:

Želim iskoristiti priliku te zahvaliti svim zaposlenicima školskih ustanova na uspješno provedenim e-upisima u prvi razred srednjih škola koje smo, po prvi put, uz odličnu suradnju, stručnu organizaciju i vrhunsku učinkovitost, zajedno proveli, a sve uz pomoć uzajamne suradnje kako bismo zajedničkim naporima unaprijedili jedan iznimno važan dio obrazovnog sustava Republike Hrvatske te svim učenicim, akao i vama, djelatnicima škola, omogućili jednostavniji način upisa. Određene poteškoće uspješno smo zajednički savladali i vrlo smo zadovoljni što su prvi elektronički upisi u srednje škole uspješno provedeni, čak iznad naših očekivanja. Na tome vam još jednom želimo zahvaliti.

 

Komentar NS:

U navedenom dopisu (izdvojio sam dio vezan uz E-upise), vrlo često se spominje «smo zajedno» i «svi».

Svaki jezikoslovac jasno zna što je značenje riječi «sve, svi, zajedno». Matematika (najegzaktnija znanost) iznimkama «ruši teorije» i «ne potvrđuje pravila» (neke činjenice se trebaju ponavljati). Istina je da «sve, svi, …jednoglasno» puno ljepše zvuči političarima, ali je u ovom slučaju – obična laž.

Argument je očigledan.

Nama (privatnim školama) poslan je tekst koji se na nas ne odnosi, jer smo se mi svim silama uzaludno trudili (postoji puno pisanih tragova) da «zajednički» odredimo kriterije upisa u privatne škole.

Nismo uspjeli. Dakle, privatne škole nisu sudjelovale u kreiranju kriterija za E-upise i  «zajedno, svi..» u ovom dopisu upućenom i nama – su obične laži.

Propisujući nam koje učenike možemo a koje ne smijemo upisivati izravno su utjecali na ovogodišnje upise učenika u privatne škole, a ovim dopisom, upućenim i nama, stavljeni smo u zonu onih koji ništa ne razumiju, ili još gore – onih koji su Ministarstvu potpuno nevažni. Doduše, moguće je zaključiti i to da se pomoćnica «našeg» Ministra teško snalazi i s hrvatskim jezikom.

Zadovoljstvo koje pomoćnica ministra iskazuje, na kraju, meni stvara jako loš osjećaj (i za budućnost).

 

Pogledajmo što još o E-upisima kaže pomoćnica ministra, Sabina Glasovac, prof.:

«Glavni razlog zbog kojeg su od ove godine u potpunosti izjednačeni kriteriji, odnosno bodovni prag, je činjenica da svi dobivaju iste svjedodžbe. Sam ministar je izjavio kako bi se drugačiji kriteriji mogli tumačiti kao ‘kupovanje’ znanja.» (Zadarski list, 17. rujna 2013.)

 

Komentar NS:

Budući da se radi o izjavi za novine, teško ju je komentirati s pozicije potpune autentičnosti (izjave). Nastavit ću uz pretpostavku da je izjava «autorizirana».

«Glavni razlog» (iste svjedodžbe) promišljam ovih par dana i nikako da dokučim logiku po kojoj su «iste svjedodžbe» u vezi s upisnim parametrima (bodovima).

SG nastavlja dalje:

Za sve učenike i učenice pri upisu u srednje škole moraju vrijediti isti kriteriji jer, na kraju krajeva, učenici koji pohađaju privatne škole s pravom javnosti imaju jednak status kao i učenici «javnih škola» – dobivaju svjedodžbe koje su jednako vrijedne.

Država je jasno propisala ishode srednjoškolskog školovanja (DM) i svaki srednjoškolac ima pravo pristupiti polaganju ispita DM, bez obzira na to s kojim bodovima je upisao (i koju) školu. Iz toga meni jasno slijedi, kako je potpuno nevažno «koji tip svjedodžbe» ima učenik, jer iza  položene DM, prema državnim propisima/očekivanjima, prije svega «stoji Znanje». Međutim, čini se da naši «prosvjetni stručnjaci» misle kako je «papir» ipak važniji od sposobnosti i znanja.

Želimo li zemlju znanja odrecimo se najprije «papirnate zemlje».

Jednaka vrijednost svjedodžbi (papira) kojom se «izjednačavaju djeca/učenici» je paradigma totalitarnih sustava. O jedakosti kriterija (svjedožbi) ispisane su knjige. Za informaciju našoj pomoćnici minista – knjige su vezane uz termin dokimologija.

(A ako je zanima moje mišljenje može poviriti i na Tribinu ZPG, temica je «vrjednovanje»).

Pozivanje na ministra (Sam ministar je izjavio kako bi se drugačiji kriteriji mogli tumačiti kao ‘kupovanje’ znanja.») teško mi je komentirati. Naime, mogu pretpostaviti da je to izjavio ili nije.

Komentar temeljen na «izjavio je» je na prvom mjestu – «čovjek nema pojma o čemu govori»! I slijepcu je očigledno da se znanje ne može kupiti.

Jedino što se (možda) može «kupiti» su (materijalni i drugi) uvjeti školovanja. Ovo drugi (uvjeti) naši «prosvjetni stručnjaci» teško će ikada dokučiti. Zašto se u Ministarstvu misli da su u privatnim školama «bolji uvjeti» (kupuje se znanje), uistinu mi je teško dokučivo, osim u slučaju da uistinu (neprekidno) misle kako mi – prodajemo ocjene (svjedodžbe).

Zašto misle tako i nije neki misterij, jer uvjeren sam da ipak znaju, kako mi već dugo postavljamo standarde (uvjete školovanja) koje ministarstvo planira ostvariri (i Strategiojom najavljuje) tek u nekim budućim vremenima.

Čini se da naši «prosvjetni stručnjaci» nemaju pojma niti o «elementarnoj ekonomiji» (utvrdio sam već da ne znaju računati i da s hrvatskim jezikom nisu baš «na ti»). Naime, «prodavajući drugačije uvjete školovanja» privatne škole opstaju na tržištu (znanja) prije svega zato što uspjevaju osiguravati svojim učenicima uspješno daljnje školovanje!

Inače, takve negativne (i slične) izjave možemo naći «na mreži» u beskrajno varijacija, ali ako je imputirana ministru – onda naše školstvo uistinu ima problem.

Ako to ministar nije izjavio, komentar je jako loš za onoga/onu koja ga je «citirao».

….

Zaključak:

Ministarstvo svojim odlučivanjem, izravno utječe na sudbine oko 700 000 osoba: djece, učenika, studenata, djelatnika…i  roditelja «puta dva», dakle, na sudbine oko dva milijuna osoba, a čini se da u svojim redovima nema osobu koja zna «računati» ili još gore, da ne vlada niti s «elementarnom pismenošću».

Naravno da takav zaključak nema uporište u «papirnatim kvalifikacijama/kompetencijama» djelatnika Ministarstva, koje su uistinu na razini dr., mr., prof. …itd., ali baš zato se svatko normalan mora upitati zašto ti «pametni ljudi» čine ono što čine.

Moguće odgovore nalazim u dominantnim karakteristikama sustava vrijednosti našeg društva.

Licemjer

Riječ licemjer nam dolazi iz grčkog i ima više značenja.

To je osoba koja se pretvara da ima vrline, moralna ili religijska vjerovanja, principe, itd., koje zapravo ne posjeduje, pogotovo osoba čija se djela razlikuju od izrečenih stavova. To je osoba koja glumi željene javne stavove, odnosno osoba čiji privatni život, vjerovanja ili izjave su u suprotnosti s onim javnima.

Drugim riječima, kažeš jedno, misliš drugo, i to s figom u džepu. A to je samo jedna od divnih osobina koje krase ne samo naše političare, već i javnost, odnosno obične ljude. Političari su postavili mjerilo, postali su moralna vertikala za čitavo društvo i sad svi misle da imaju pravo tako se ponašati. Ako to zbrojimo u jednadžbi sa slobodom govora, eto ti kaše. A tu kašu netko treba pojesti (guglano).

Moć

Moć je primarna ljudska potreba (W. Glasser).

Neki govore (naš ministar vrlo često) da je «znanje moć», a neki (Orwell) kako je zapravo «neznanje moć». Promišljajući prvu tvrdnju (iz usta našeg Ministra) moglo bi se zaključiti da «njegova moć» (ipak svojim odlučivanjem utječe na živote mnogih ljudi) slijedi iz «znanja» (kompetencija). Pitanja koja slijede su (meni) logična: koja su to znanja koja ga čine kompetentnim za funkciju (odgovornost) koju je preuzeo? Jesu li to možda znanja koja je stekao školujući se, ili su to znanja koja je stekao iz nekih nama nepoznatih izvora svojim «cjeloživotnim obrazovanjem»? Naravno, ista pitanja vrijede i za njegove suradnike.

Čini se ipak da je potrebu za moći najlakše zadovoljiti uključivanjem u politiku.

Naša (hrvatska) iskustva pokazuju da do «stranačke iskaznice» i nije tako teško doći, pogotovo ako/kad se što prije «odrekneš sebe» (licemjer) i «životom braniš» svoje dobiveno hijerarhijsko mjesto (u partiji), čekajući «napredovanje».

Nakon toga neznanje uistinu postaje moć. Davno je to izkazao Hijeront povjeravajući se Simonidu.

Ksenofont: Hijeront ili o tiraninu (Leo Strauss: O tiraniji)

GZH, 1980., str. 14.

I o jednoj teškoj muci tiranina govorit ću ti Simonide. Ništa manje od običnih ljudi, poznaju ljude neustrašive, vješte i pravedne. Međutim, umjesto da ih poštuju, boje ih se; boje se neustrašivih da ne bi podigli ustanak za slobodu; boje se vještih ljudi, da ne bi kovali zavjeru, pravednika se boje, da narod ne poželi da oni njime upravljaju.

A kada ove od straha uklone, kakvi im drugi ostaju da ih služe nego zlikovci i slugani?…

 

Naše iskustvo E-upisa, koji se upravo glorificiraju od strane ministrove pomoćnice, je ovakvo.

Ministarstvo je (u ime nekakve pravednosti) odlučilo da se u privatne škole mogu upisati učenici prema kriterijima koje su oni odredili – bez konzultacije s Udrugom privatnih škola. Moć su demonstrirali odbijajući bilo kakvu komunikaciju s Udrugom, unatoč silnim naporima od strane Udruge da se dogovori nekakav susret.

Takav odnos nedvosmisleno iskazuje stav Ministarstva prema privatnom školstvu.

Posljedica toga (na upis učenika u Zadarsku privatnu gimnaziju) je za ZPG dramatična. Umjesto tridesetak novih učenika u ZPG se upisalo deset.

Ako sada aktiviramo navedene brojeve, očigledno je da je Ministarstvo svojom odlukom «oštetilo» svoj i naš proračun za oko 600 000 kn, kad je u pitanju samo ZPG, i naravno, značajno ugrozilo buduće poslovanje škole, što dovodi u pitanje i tridesetak radnih mjesta.

 

Na kraju moram istaknuti (po tko zna koji put): svi naši učenici (s bodovima ili bez njih pri upisima) – položili su, od države propisanu, državnu maturu.

To za mene znači samo jedno – privatne škole jasno pokazuju smjer kojim treba krenuti naš odgojno-obrazovni sustav.

To što u Ministarstvu misle da «glasnika dobrih vijesti – treba ubiti» je već druga priča.

 

 

Comments are closed.